beats by dre cheap

Komisija za raseljena lica i izbjeglice (CRPC) – pravno nasljeđe (1. DIO)

Sadržaj

1. Osnivanje Komisije

2. Mandat Komisije

3. Rad Komisije

4. Status CRPC – Šta je CRPC bio u sistemu Bosne i Hercegovine?

5. Prestanak rada CRPC

6. Imenovanje nove Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica

7. Odluka Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH i njen uticaj na aktivnosti  institucija Bosne i Hercegovine

8. Upravni spor

9. Pravne posljedice prestanka rada Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica

10. Prijedlog rješenja?

 

 

1. Osnivanje Komisije za raseljena lica i izbjeglice

Sporazum o izbjeglicama i raseljenim licima  predstavlja Aneks 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. U poglavlju II Aneksa 7 uspostavljena je Komisija za raseljena lica i izbjeglice koja je postala poznatija po svojoj engleskoj skraćenici - CRPC.

Dakle, osnovano je nezavisno tijelo za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica sa sjedištem u Sarajevu i sa mogućnošću da osniva urede i na drugim lokacijama. Strane potpisnice Aneksa 7  su bili predstavnici Republike Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, a obavezale su se ovim sporazumom da će sarađivati sa Komisijom, poštivati i implementirati njene odluke brzo i u dobroj vjeri, te u saradnji sa međunarodnim i nevladinim organizacijama koje su odgovorne za povratak i reintegraciju izbjeglica i raseljenih lica.

Komisija je imala devet članova od čega četiri člana je imenovala Federacija BiH, Republika Srpska dva člana, a Predsjednik Evropskog suda za ljudska prava je imenovao tri člana, s tim što je jedan od ovih posljednjih bio i predsjednik Komisije. Pet godina od imenovanja Komisije, odgovornost za rad i finansiranje Komisije se prenosi na Vladu Bosne i Hercegovine, osim ako se strane drugačije ne dogovore (čl. 16 Aneksa 7).

Članovi Komisije za izbjegla i raseljena lica imala su imunitet od krivične i građanske odgovornosti utvrđen u samom Aneksu 7, dok su međunarodni predstavnici i njihove porodice imali imunitet kao diplomatski predstavnici na osnovu Bečke konvencije o diplomatskim odnosima. I na ovaj način je bez sumnje bio potvrđen međunarodni karakter CRPC i njegova osobenost u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine, pravna osobenost koja je imala jasno ograničen vremenski okvir.

 

2. Mandat Komisije

Komisija za raseljena lica i izbjeglice primala je zahtjeve i odlučivala o svakom potraživanju nepokretne imovine u Bosni i Hercegovini, kada imovina nije bila dobrovoljno prodata ili na drugi način prenesena od 1. aprila 1992. godine i kada potraživač ne uživa trenutno posjedovanje te imovine.

Komisija je, preko svog osoblja, ili određene međunarodne ili nevladine organizacije, imala pristup svim evidencijama o nepokretnoj imovini u Bosni i Hercegovini. Imala je  pravo da svakoj osobi koja traži povrat imovine, utvrdi da je zakonski vlasnik, te donese odluku o povratu nepokretne imovine.

U određivanju zakonskog vlasnika imovine, Komisija nije priznavala za validnu nijednu nezakonitu transakciju, uključujući svaki transfer koji je napravljen pod pritiskom, nije priznavala niti odluke organa uprave ili sudova donesene u periodu rata ili neposredno poslije rata, odnosno do uspostave CRPC.

Odluke CRPC bile su konačne i svaki prenos, isprava, hipoteka ili drugi zakonski dokument napravljen ili dodijeljen od strane ove Komisije bio je priznat kao zakonit širom Bosne i Hercegovine.

Bitno je reći, da je Komisija na osnovu ovlaštenja iz čl. 15 Aneksa 7 imala pravo donošenja pravila i propisa koji su bili neohodni za obavljanje njene funkcije. Drugim riječima primjenjivala je vlastite propise i nijedan drugi propis ili pojedinačna odluka bilo kojeg nivoa vlasti nije je obavezivao.

 

3. Rad Komisije

Nakon što je imenovana, Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica započela je sa radom, snažno podržana autoritetom Ureda visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini i drugih međunarodnih organizacija, UNHCR, IPTF.

Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu za svaki entitet nametnuo je zakon o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, te više puta mijenjao i dopunjavao te zakone.[1] Ovim nametnutim zakonima u entitetima, zapravo je utvrđena normativna pretpostavka za obavezno izvršenje odluka Komisije, bez mogućnosti samog preispitivanja tih odluka. Dakle, organi uprave prvenstveno, postali su organi zaduženi za izvršenje odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica.

Pravilnikom o uvjetima i postupku odlučivanja o zahtjevima za povrat nepokretne imovine raseljenih lica i izbjeglica,[2] dakle aktom koji je usvojio sam CRPC, bio je regulisan cijeli postupak i način odlučivanja. Pojedinačne odluke za povrat nekretnina bile su konačne i obavezujuće danom donošenja. Izvodi iz pojedinačnih odluka CRPC mogli su se i objavljivati u službenim glasilima entiteta, ali je to bilo bez uticaja na samu konačnost i obaveznost tih odluka.

Ponovno razmatranje odluke bilo je moguće, ali samo je CRPC mogao preispitivati svoje odluke. Zahtjev za ponovno razmatranje odluka mogao se podnijeti u roku od 60 dana od dana saznanja za nove dokaze i prigovor je moglo podnijeti samo lice o čijem se zahtjevu odlučivalo, ali i bilo koje drugo pravno lice sa pravnim interesom na nepokretnu imovinu. Komisija je mogla i po službenoj dužnosti pokrenuti postupak ponovnog razmatranja odluke, ako utvrdi da je to opravdano.

Entiteti, kantoni, opštine, poslije početnih „nesnalaženja“ vrlo brzo su bili primorani da priznaju neprikosnoveni autoritet CRPC. Priznanje autoriteta nikako nije bilo dobrovoljno, nego je nametnuto  snažnom podrškom koju je CRPCu davao OHR. Podrška nije bila samo kroz nametanje  zakona o izvršenju odluka Komisije, nego i kroz smjenjivanje sa funkcije lica koja nisu ispoštovala odluku CRPC i nisu napustila tuđu imovinu, razrješenja odgovornih u upravi koji nisu blagovremeno izvršavali odluke CRPC.[3] OHR je donosio odluke o zabrani kandidovanja lica koja su koristila tuđu imovinu, odluke skidanja sa liste za izbore za takva lica, kod reizbora sudija i tužilaca kandidat nije smio koristiti imovinu suprotno odluci CRPC i sl. 

Ovakva podrška Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica, zapravo je CRPC pretvorila u vrhovni i neupitan autoritet u povratku imovine. Zahvaljujući tome povrat imovine išao je mnogo brže od povrata samih raseljenih lica i izbjeglica. Zapravo može se govoriti o procjeni da je vraćeno preko 95% nepokretne imovine (ovdje se ne govori o stanju u kakvom se ta imovina nalazila, o uništenoj imovini i sl.), što je jedan od rijetkih pozitivnih primjera u istoriji neke zemlje izašle iz rata. 

Bez ikakave sumnje CRPC uspostavljen Aneksom 7 ispunio je  svoju ulogu i obezbijedio povrat vlasništva nad nekretninama i povrat stanarskih prava. Povrat je obezbjeđen,  zahvaljujući pravnom položaju CRPC utvrđenim Aneksom 7 s jedne strane, ali i obaveznosti provođenja odluka CRPC utvrđenih zakonima na nivou entiteta, te snažnoj podršci međunarodnih organizacija i nevladinih organizacija.

 

 

4. Status CRPC – Šta je CRPC bio u sistemu Bosne i Hercegovine?

CRPC sa međunarodnim predstavnicima, sasvim sigurno, nije bio organ uprave, nije bio ni sud. Zapravo nikako drugačije se ne može definisati nego posebna institucija dijelom sa međunarodnim karakterom i autoritetom (imunitet članova, diplomatski imunitet stranih članova), uspostavljena dogovorom potpisnica Aneksa 7 kao sastavnog dijela mirovnog sporazuma. Toj instituciji su potpisnice sporazuma dale mandat i neprikosnoveni autoritet da rješava imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, te taj autoritet nije mogao biti podvrgnut nekoj daljoj kontroli od strane zakonodavne, sudske ili upravne vlasti unutar Bosne i Hercegovine. Zapravo vlasti unutar Bosne i Hercegovine bile su obavezne da provode odluke CRPC kao izvršne odluke koje ne podliježu preispitivanju ni od koga drugog, nego samo od samog CRPC.[4]

Ova institucija nije bila predviđena u Ustavu Bosne i Hercegovine, niti su Ustavom Bosne i Hercegovine ovi poslovi u nadležnosti države. Poslovi povrata imovine, stanarska prava, pitanja naknada za štetu i sl. rješavala su  se i rješavaju se i danas  propisima entiteta i za ove poslove nadležni su orgni uprave i sudovi u entitetima. Kako je CRPC osnovan dokumentom koji je sastavni dio Dejtonskog mirovnog sporazuma, to je jasno da je u samom startu ovaj sistem morao imati vremenski ograničeno trajanje i mehanizme za provođenje odluka.

To će se naravno pokazati kao odlično rješenje u okviru zadatog vremenskog perioda djelovanja CRPC, ali i uzrok problema nastalih nakon prelaska odgovornosti za rad Komisije na Vladu Bosne i Hercegovine[5], odnosno prelaskom odgovornosti na domaću Komisiju za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, kako su se to strane potpisnice Aneksa 7 dogovorile  potpisujući poseban sporazum o tome.

 

5. Prestanak rada CRPC

Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica u kojoj su sudjelovali i međunarodni predstavnici (CRPC) radila je nešto duže na osnovu posebnih sporazuma i sa neizmijenjenim nadležnostima, ali je definitivno prestala  sa radom istekom 2003. godine.

Početkom 2004. godine u Federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj doneseni su zakoni o prenosu i rješavanju neriješenih zahtjeva za vraćanje u posjed stana na kojem postoji stanarsko pravo ili nekretnine u vlasništvu, koji su podneseni Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica.[6] Ovim zakonima reguliše se prijenos spisa i rješavanje zahtjeva za vraćanje u posjed stana na kojem postoji stanarsko pravo i zahtjeva za vraćanje u posjed nekretnine u vlasništvu, koji su podneseni Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica, a koje Komisija nije riješila do dana prestanka sa radom.

Ovdje je vrlo važno naznačiti da je na ovaj način praktično vraćena nadležnost institucijama unutar Bosne i Hercegovine za rješavanje zahtjeva za povrat stanova i nekretnina u skladu sa unutrašnjim uređenjem države. Dakle, donošenjem ovih zakona stavljena je tačka na podnošenje novih zahtjeva Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica, te su svi nerješeni zahtjevi dostavljeni nadležnim organima uprave.

Pošto su svi završeni predmeti CRPC predati Arhivu Bosne i Hercegovine, a nerješeni zahtjevi dostavljeni nadležnim organima uprave, šta je ostalo? Ostali su prigovori izjavljeni Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica podneseni u skladu sa Pravilnikom o uslovima i postupkom za odlučivanje o zahtjevima za povrat nepokretne imovine raseljenih lica i izbjeglica,  prigovori koji su bili blagovremeni a koji nisu riješeni do momenta prestanka rada CRPC. Vrhovni autoritet je prestao da postoji, ali su ostali legalno izjavljeni prigovori. I upravo postojanje ovih predmeta u kojima je postojao nerješen prigovor na odluku Komisije stoji klica svih kasnijih nesporazuma, nesnalaženja, politiziranja  i to traje do danas.

Zbog neprikosnovenosti odluka Komisije kako je to utvrđeno Aneksom 7 ovi predmeti i prigovori nisu se mogli prepustiti nadležnim državnim organima entiteta. Oni su se morali završiti u duhu odluka i ovlaštenja iz Aneksa 7. Ali, nikada nija rađena ozbiljna pravna analiza kako završiti ove spise.

 

6. Imenovanje nove Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica

Vijeće ministara BiH, Vlada Federacije BiH i Vlada Republike Srpske, da bi prevazišle problem nastao prestankom rada prethodne Komisije, dogovorile su se i potpisale, u skladu sa mogućnostima iz Aneksa 7, Sporazum između BiH, Federacije BiH i Republike Srpske o prenosu nadležnosti i nastavku finansiranja i rada Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica. Sporazum su potpisali predsjednici vlada.[7]

U članu 1 Sporazuma jasno se potpisnici pozivaju na mogućnost utvrdjenu čl. XVI Aneksa 7, te utvrđuju da se na ovaj način uređuje postupak prenosa nadležnosti sa Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica na institucije u Bosni i Hercegovini.

Međutim, u članu 1 stav 2 određeno je da će se Sporazum realizovati u skladu sa članom III, tačka 5 Ustava Bosne i Hercegovine kojim se reguliše prenos nadležnosti sa entiteta na Bosnu i Hercegovinu. Pošto se znalo da su preostali spisi zapravo samo odlučivanje o prigovoru na odluku CRPC, postavlja se pitanje zašto je došlo u Sporazumu do pozivanja na odredbe Ustava o prenosu nadležnosti, jer entiteti nisu imali nikakvu mogućnost da preispituju odluku CRPC. Sporazum je utvrdio  rješenje koje je bilo problematično već u samom začetku, jer se zapravo radilo o rješavanju blagovremenih prigovora na odluke CRPC, a ne o generalnom prenosu rješavanja pitanja imovine, stanarskih prava i drugih pitanja iz nadležnosti entiteta. Uz to ni novoosnovana domaća Komisija, zapravo nije bila jasno definisana institucija države (nije organ uprave, nije sud). Radilo se i o nekakvom vremenski ograničenom prenosu ovlasti  od strane entiteta, što Ustav ne predviđa.

Ovim Sporazumom  potpisanim u maju 2004. godine je vrlo jasno utvrđeno i vrijeme trajanja Sporazuma – do kraja 2004. godine. Zašto je utvrđen tako kratak rok trajanja ovog Sporazuma, može se samo pretpostaviti. Ako je prethodna Komisija riješila desetine hiljada zahtjeva za povrat imovine (preko 300.000 zahtjeva je riješeno), vjerovatna pretpostavka bila je da bi period od godinu dana bio dovoljan da se riješe preostali prigovori u oko hiljadu spisa.[8]

Moglo se odmah zaključiti da posao neće biti završen, pošto je Sporazum potpisan u maju, sa trajanjem do kraja te godine, a članove Komisije Predsjedništvo BiH je imenovalo krajem godine. Zbog toga su Vijeće ministara BiH i vlade entiteta produžile trajanje Sporazuma do kraja 2005. Međutim, nakon ovog prvog produženja Sporazuma slijedila su produženja Sporazuma do kraja 2006, zatim 2007. godine i posljednji do kraja 2008. godine. Za 2009. godinu Vlada Republike Srpske nije prihvatila produženje Sporazuma, a ni Vijeće ministara BiH nije moglo postići konsenzus o produženju ovog Sporazuma. Praktično, jedino Vlada Federacije podržala je produženje ovog Sporazuma.

Treba još jedanput naglasiti da su kratki rokovi od po godinu dana u kojima je Komisija trebala da završi sve predmete u kojima je traženo preispitivanje ranijih odluka CRPC, utvrđivani kako bi se konačno završio rad Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih i izbjeglih lica. Pri tome, nikada nije vršena nikakva analiza stanja predmeta, nije postojao neki plan gašenja Komisije,  niti su postojali prijedlozi koji bi regulisali pravne aspekte prestanka rada.



[1] Zakon o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica („Sl. Glasnik Republike Srpske“ broj 31/99, 2/00, 39/00, 65/01, 13/02 i 39/03) Zakon o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica („Službene novine FBiH“ broj 43/99, 51/00, 56/01, 27/02 i 24/03).

[2] Pravilnik nije objavljen u Službenom glasilu Bosne i Hercegovine i predstavljao je interni akt Komisije za imovinske zahtjeve .

[3] Ove odluke nisu objavljivane, te se o njima saznavalo iz štampe.

[4] U odluci Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu u predmetu Savić koristi termin - CRPC sistem, a ne govori se o CRPC u strukturi BiH - Predmet broj CH/01/8050.

[5] Termin iz Aneksa 7.

[6] Zakon o prenosu i rješavanju neriješenih zahtjeva za vraćanje u posjed stana na kojem postoji stanarsko pravo ili nekretnine u vlasništvu koji su podneseni Povjerenstvu za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica Sl. nov. FBiH 6/04, 22/04 i 59/05. Zakon o prenosu i rješavanju nerješenih zahtjeva za povrat stana u posjed u društvenom vlasništvu ili nekretnina u privatnom vlasništvu podnesenih Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica Sl. gl. RS 3/04 i 34/04.

[7] Potpisan 27. maja 2004. i objavljen u Sl. gl BiH 32/04.

[8] Potpisnici Sporazuma bili su saglasni  da će se po zahtjevima za ponovno razmatranje odluka Komisije rješavati u skladu sa odredbama Pravilnika CRPCa, koje nisu u suprotnosti sa odredbama važećih zakona u Bosni i Hercegovini. Regulisano je da će odluke Komisije donesene po zahtjevima za ponovno razmatranje biti konačne i obavezujuće, na njih se neće moći uložiti žalba i imat će isto pravno dejstvo kod nadležnih organa kao i prethodne odluke Komisije. Kao što je to određeno u članu XVI Aneksa 7 Mirovnog sporazuma i Sporazumom o produžetku mandata, finansiranje rada Komisije  bilo je  iz budžeta institucija i međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine.

Komisija za raseljena lica i izbjeglice (CRPC)
http://crpc.blogger.ba
01/03/2012 18:27