beats by dre cheap

Komisija za raseljena lica i izbjeglice (CRPC) – pravno nasljeđe (2.DIO)

7. Odluka Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH i njen uticaj na aktivnosti  institucija Bosne i Hercegovine

Na položaj i nadležnosti Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica uspostavljene sporazumom države i entiteta u mnogome je uticala odluka Komisije za ljudska prava pri Ustavnom  sudu BiH. Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH prilikom razmatranja predmeta Mile Savić protiv Bosne i Hercegovine i FBiH[1], konstatovala da je prijava podnesena 31. oktobra 2001. godine i da se odnosi na zahtjev za povrat stana na kojem postoji stanarsko pravo.

U upravnom postupku vođenom prije podnošenja aplikacije CRPCu, podnosilac zahtjeva je odbijen za povrat stana, jer se nije radilo o izbjeglici, nego aktivnom vojnom licu. Međutim,  CRPC je povodom podnešenog zahtjeva donio odluku o povratu stana M. Saviću, nosiocu stanarskog prava.

U zahtjevu za preispitivanje odluke CRPC (zahtjev podnešen od strane Federalnog ministarstva odbrane i od strane novog korisnika stana – dakle ovlaštenih predlagača koji su imali pravni interes), nova domaća Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica (tijelo formirano na osnovu sporazuma Vijeća ministara i vlada entiteta), prihvatilo je zahtjev za preispitivanje odluke i poništilo prethodnu odluku CRPC. Zainteresovani nosilac stanarskog prava, obratio se zatim Komisiji za ljudska prava.

Odluka Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu u predmetu Savić vrlo je bitna radi razumijevanja pravnog statusa domaćeg CRPC. U  Odluci se konstatuje  da je, s jedne strane,  došlo do pravne praznine ukidanjem CRPC-sistema krajem 2003. godine, a s druge strane, nisu riješeni svi blagovremeno podnijeti zahtjevi za preispitivanje „prvostepenih“ odluka CRPC. U Odluci se zatim konstatuje da je prenosom nadležnosti na domaće organe, Bosna i Hercegovina postala odgovorna za postupanje po zahtjevima za preispitivanje blagovremeno podnesenih prigovora na odluke CRPC nakon 27. maja 2004. godine (datum potpisivanja sporazuma Vijeća ministara i vlada entiteta). 

Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH, u svojoj odluci dalje navodi, da ni Aneks 7, niti drugi pravni akti, ne nameću državi daljnju obavezu u pogledu donošenja zakona ili sličnih akata, jer prenos nadležnosti sa međunarodnog tijela na domaće odnosio se samo na prenos u institucionalnom smislu. Dakle, domaći CRPC dužan je poštovati Aneks 7, što ne isključuje primjenu zakona na nižem administrativnom nivou, koji su u skladu sa ovim Aneksom (prije svega misli se na Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo).

Dakle, prema shvatanju iznesenom u pomenutoj odluci o meritumu, onog trenutka kada se desio institucionalni prenos na organe Bosne i Hercegovine, uspostavljena je obaveza poštovanja zakona i drugih propisa unutar države.

U odluci se posebno elaborira činjenica koja se odnosi na nezavisnost domaćeg CRPC. Konstatuje da su članovi domaćeg CRPC osobe koje ovaj posao privremeno i povremeno rade. Radi se o državnim službenicima koji su istovremeno i članovi Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i ovo njihovo svojstvo zapravo karakteriše domaći CRPC kao „upravni organ“.

Ovakvo svojstvo domaćeg CRPC podrazumijeva obavezu države da podnosiocu prijave mora dati mogućnost pristupa barem jednoj instanci koja ispunjava kriterije nezavisnog tribunala – suda. Kako ovakav pravni lijek nije bio dostupan na odluke domaćeg CRPC prema zakonskoj regulativi države,  Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH je zaključila da je došlo do kršenja člana 6 stav 1 Evropske konvencije o ljudskim pravima.

Odlukom o prihvatljivosti u meritumu, pored toga što je utvrđeno da je prekršeno pravo podnosioca prijave prema čl. 6 st. 1 Evropske konvencije, određene su i mjere tako što je naređeno Bosni i Hercegovini da u roku od 6 mjeseci, izmjeni Sporazum između Bosne i Hercegovine, Federacije BiH i Republike Srpske o prenosu nadležnosti i nastavku finansiranja i rada Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica u skladu sa članom XVI Aneksa 7, kao i sve druge opšte akte relevantne za odlučivanje Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, kako bi bili u saglasnosti sa ovom Odlukom. Istovremeno, naređeno je Bosni i Hercegovini da omogući podnosiocu prijave pokretanje upravnog spora protiv odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica.

Odluka o prihvatljivosti u meritumu donesena je 7. septembra 2005. godine. Bosna i Hercegovina je ispoštovala samo obavezu koja se odnosi na mogućnost pokretanja upravnog spora pred Sudom Bosne i Hercegovine.[2]

Druga obaveza Bosne i Hercegovine iz Odluke o prihvatljivosti za usklađivanje Sporazuma o prenosu nadležnosti i nastavku finansiranja i rada Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica sa članom XVI Aneksa 7,  nikada nije ispoštovana. Iako je Sporazum produžavan i za 2005, 2006, 2007 i 2008. godinu samo se produžavalo trajanje rada i finansiranja domaćeg CRPC na po godinu dana, ali pravno statusno definisanje, zapravo nikada nije provedeno, nikada nisu u institucijama BiH usvojeni akti relavantni za odlučivanje i rad Komisije.

Nastupila je situacija, gdje je zaista vrlo teško naći izlaz koji bi zadovoljio kriterij sistemskog rješenja, rješenja usklađenog sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Sklapanjem sporazuma BiH i entiteta o uspostavi novog CRPC sa svim ovlastima prethodnog CRPC i imenovanjem članova od strane Predsjedništva, bila je zapravo uspostava domaće institucije koja je imala karakteristike organa uprave, samo karakteristike, ali ne i formu organa uprave na šta je s pravom ukazala Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH kada  je    naložila Bosni i Hercegovini da uspostavi djelotvoran pravni lijek na odluke domaćeg CRPC.  Prema propisima Bosne i Hercegovine organi uprave osnivaju se zakonom i postaju institucije BiH, a domaći CRPC osnovan je sporazumom i zapravo je bio kvazi institucija osnovana na godinu dana i institucija kojoj je životni vijek produžavan još četiri puta na po godinu dana. U ovom periodu domaći CRPC donosio je odluke o preispitivanju odluka međunarodnog CRPC, po pravilima koje je donio međunarodni CRPC[3], pokušavajući za sebe obezbijediti identičan  pravni položaj i autoritet utvrđen Aneksom 7 za međunarodni CRPC. To naravno nije moguće i osporeno je već pomenutom odlukom iz septembra 2005. godine.

Uvođenjem upravnog spora i sudske kontrole nad donesenim aktima, nije se više moglo govoriti o neprikosnovenosti CRPC odluka. Zapravo, potrebno je posebno sagledati da li je uopšte postojala mogućnost da Sud BiH odlučuje u upravnom sporu povodom odluka za koje se ne može sa sigurnošću tvrditi da su upravni akti i da su donesene na osnovu propisa Bosne i Hercegovine. Pokrenuto je  više od 300 upravnih sporova i spisi se nalaze na Sudu BiH, a tužbe se ne rješavaju jer tužena strana više ne postoji, a nijedna institucija BiH ne može se identifikovati kao pravni sljednik, osim eventualno Vijeće ministara BiH.  

S druge strane Ustavni sud BiH u predmetu AP 2264/07, odbacio je kao nedopuštenu apelaciju Siniše Stanisavljevića podnesenu protiv odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica, zbog nenadležnosti Ustavnog suda BiH za odlučivanje. U obrazloženju odluke navodi se da je CRPC institucija koja je uspostavljena Aneksom 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, te da Ustav BiH – Aneks 4 je sastavni dio Sporazuma. Iz same strukture Sporazuma proizilazi da su aneksi istog karaktera i tvorcima aneksa nije bila namjera da dođe do bilo kakvog sukoba ili mogućnosti spora između pojedinih aneksa koji su njime uspostavljeni. Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u Ustavu BiH, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u BiH. Ustavni sud je zaključio da se CRPC ne može smatrati sudom u BiH i da Ustavni sud nije dužan da preispituje njene odluke, jer CRPC vrši svoje funkcije izvan standardne sudske strukture u BiH.[4]

 

8. Upravni spor

Šta znači uspostavljena mogućnost vođenja upravnog spora u odnosu na odluke međunarodnog CRPC, čije odluke po samom Aneksu 7 nisu podložne preispitivanju od strane nekog drugog tijela? Kako će Sud BiH presuditi po odluci po prigovoru, a da istovremeno ne preispituje ispravnost prve odluke CRPC? Kako donijeti presudu u upravnom sporu kada ne postoje procesni i materijalni zakon na osnovu kojih je domaći CRPC radio. Otvaraju se i mnoga druga pitanja o mogućim odlukama suda (spor pune jurisdikcije koji može promijeniti odluku međunarodnog CRPC i sl.), kako uzeti za osnovu sporazum o osnivanju domaćeg CRPC i dr.[5]

Zakon o upravnim sporovima u svom prvom članu utvrđuje da se u upravnom sporu odlučuje o zakonitosti pojedinačnih i općih konačnih upravnih akata donesenih na osnovu zakona pri vršenju javnih funkcija institucija Bosne i Hercegovine kojim se rješava o pravima i obavezama građana i pravnih lica. CRPC nije institucija u skladu sa Ustavom, CRPC ne odlučuje na osnovu zakona i pitanje je da li se na ovakakv način, mimo sporazuma o uspostavi Komisije i mimo Aneksa 7 moglo uvesti preispitivanje u upravnom sporu. Da je postupljeno u cijelosti po nalogu Ustavnog suda morao se promijeniti sporazum, uspostaviti institucija u skladu sa Ustavom, normativno regulisati problem, pa onda omogućiti upravni spor.

Isto tako, prestankom važenja sporazuma vlada entiteta i Vijeća ministara BiH, prestala je da postoji Komisija za imovinske zahtjeve protiv čijih odluka je pokrenuto oko 300 upravnih sporova. Dakle, ne postoji tužena strana i već više godina se jednostavno ne daju odgovori na tužbu i Sud BiH ne rješava pokrenute sporove. Nepostojanje tužene strane i nepostojanje nadležne institucije BiH koji bi mogao preuzeti pravno sljedništvo, odgovornost u smislu Aneksa 7 je zapravo na Vijeću ministara BiH.

 

9. Pravne posljedice prestanka rada Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica

Domaći CRPC i formalno ne postoji od 1. januara 2009. godine. Neproduženje sporazuma, te sistemsko nerješavanje problema, dovodi u krajnjoj konsekvenci do narušavanja ljudskih prava, koje obuhvata i pravo na vremenski razuman rok za rješavanje zahtjeva, pravo na efikasan pravni lijek. Sud Bosne i Hercegovine već duži period zahtijeva od Vijeća ministara BiH da se odredi o pravnom sljedniku CRPC, jer taj pravni sljednik je zapravo tužena strana u upravnom sporu. Upravo iz tih razloga ponovo se vraćamo na Aneks 7 i čl. XVI koji utvrđuje da po prestanku rada CRPC, odgovornost prelazi na Vladu BiH, s tim što se po već iznesenom shvatanju Ustavnog suda BiH, u osnovi radi o prelasku odgovornosti na domaće organe vlasti.

Odgovornost domaćih vlasti ispoštovana je u velikoj mjeri  donošenjem zakona o preuzimanju neriješenih predmeta CRPC u entitetima. Problem je bio i ostao u spisima gdje je odluka donesena, legalan prigovor nije riješen i nema ko da taj prigovor riješi. Iako je broj tih spisa relativno mali (oko 700), on je uveo institucije i BiH u problem iz kojeg se još uvijek ne vidi izlaz.

Vijeće ministara je u 2011. godini zaključilo da se ponovo sklopi sporazum sa entitetima i uspostavi domaći CRPC. Prijedlog sporazuma poslan je entitetima, ali se osnovna pitanja koja je postavio i Ustavni sud pri tome nisu niti načeta.

Potrebno je napomenuti da su OHR, OSCE i UNHCR uputili pismo predsjedavajućem Vijeću ministara[6] kojim je izražena zabrinutost zbog kontinuiranog nedostatka napretka u rješavanju neriješenih predmeta u nadležnosti Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica (CRPC) nakon njenog okončanja mandata. Pismo na neki način otkriva činjenicu da se ni međunarodne organizacije nisu ovim pitanjem analitički bavile, niti pokušale da predlože neko adekvatnije rješenje ili bar uputi neka sugestija.

 

10. Prijedlog rješenja?

Najjednostavnije je napraviti novi sporazum vlada entiteta i Vijeća ministara BiH i završiti preostale predmete. Međutim, novi sporazum ne bi mogao biti postavljen na istim osnovama kao i prethodni sporazumi. Kako ovakav način rješavanja ne daje odgovor o statusu uspostavljenog tijela, pitanje je da li je ovakvo opredjeljenje i dobro.

Neobična pravna situacija možda traži i neobična, ali efikasna rješenja. Radi se o nekoliko stotina spisa, nakon čega se na ovaj problem više ne bi trebalo vraćati. Zbog toga bi moguće  rješenje bilo da o svim blagovremenim i ovlaštenim prigovorima na odluke međunarodnog CRPC, konačnu odluku donese Sud BiH. Ovakvo rješenje zahtijeva odgovarajući zakon usvojen u Parlamentarnoj skupštini BiH. Time bi se zadovoljilo nekoliko bitnih pretpostavki:

-                     o prigovoru bi odlučivao sud, i na taj način bio bi ispunjen neophodan uslov - postojala bi odluka nezavisnog tribunala,

-                     o prigovoru bi se odlučivalo na osnovu zakona, te bi odluka bila donesena na osnovu domaćeg propisa,

-                     odluku bi donijela institucija BiH, što bi čitav problem definitivno smjestilo unutar pravnog sistema BiH,

-                     zakonom bi se utvrdilo da se odlučuje o prigovorima izjavljenim na odluke CRPC koji je bio uspostavljen Aneksom 7,

-                     sud bi na osnovu zakona preuzeo ulogu CRPC da odluči po prigovorima i ne bi spise mogao vraćati na ponovni postupak (nema kome). Dakle, Sud BiH bi morao donijeti  konačnu odluku protiv koje se više ne bi mogli podnositi redovni pravni lijekovi.

Ovim prijedlozima može se mnogo toga prigovoriti, mogu se dati i drugačiji prijedlozi i to bi bilo dobro, jer bi se otvorila suštinska i stručna rasprava. Ovako ostaje utisak nerazumijevanja problema, što onda neminovno vodi u politizaciju struke.

 

 

 

Rezime

Ustav Bosne i Hercegovine postavio je strukturu države u kojoj je jasno naznačeno šta su nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine, te po principu negativne nadležnosti odredio da sve što nije u nadležnosti države u nadležnosti je entiteta.

Međutim, Aneksom 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma uspostavljena je Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (CRPC), koja je bila neprikosnoven autoritet za povrat imovine i stanarskih prava raseljenim i izbjeglim licima i svim drugim kojima je imovina nezakonito oduzeta tokog trajanja rata u Bosni i Hercegovini. Komisija nije radila na osnovu propisa i zakona Bosne i Hercegovine, nego na osnovu vlastitih pravila. Odluke CRPC nisu se mogle preispitivati od strane bilo koje institucije u Bosni i Hercegovini. Samo je CRPC, po prigovoru zainteresovane strane ili po službenoj dužnosti, mogao preispitati vlastitu odluku. Ovo tijelo koje je imalo međunarodni karakter i čiji su članovi imali imunitet, imalo je ograničeno vrijeme trajanja mandata i u tom vremenu riješili su preko 300.000 zahtjeva pri čemu je vraćeno više od 95% oduzete ili zaposjednute imovine.

Kada je prestao mandat međunarodnog CRPC, zakonima entiteta svi nerješeni zahtjevi dostavljeni su nadležnim organima uprave u entitetima i oni su se rješavali u skladu sa propisima entiteta. Međutim, poslije gašenja CRPC ostalo je oko 700 zahtjeva na koje je blagovremeno izjavljen prigovor od strane zainteresovanih lica, ali zbog neprikosnovenosti odluka CRPC i zabrane njihovog preispitivanja, o prigovorima nije imao ko da odluči.

Da bi se problem prevazišao, sporazumom vlada entiteta i Vijeća ministara formirana je „domaća Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica koja je trebala u vrlo kratkom roku da riješi izjavljene prigovore. Prvi sporazum usvojen je 2004. godine, a zatim je sve do 2009. godine produžavan na po godinu dana.

Poslije jedne odluke „domaćeg CRPC“, Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH, naložila je Bosni i Hercegovini da na ove odluke mora se dozvoliti vođenje upravnog spora, a sporazum o formiranju komisije urediti kao domaći propis. Zakon o upravnim sporovima je promijenjen i omogućeno je vođenje upravnog spora, što je odmah otvorilo problem karaktera donesenih odluka (da li se radi o upravnim aktima) i što je u osnovi uspostavilo mogućnost preispitivanja odluke „međunarodnog“ CRPC, što po Aneksu 7 nije moguće. S druge strane, Ustavni sud je odbio apelacije na odluke CRPC smatrajući da se ne radi o problematici iz Ustava BiH.

Neprodužavanjem sporazuma o osnivanju „domaćeg CRPC“ nestala je i tužena strana u pokrenutom upravnom sporu.  Stranke i spisi i institucije Bosne i Hercegovine našle su se u poziciji u kojoj godinama nije izvršena analiza nastalog  pravnog i institucionalnog problema, pa samim tim nisu ponuđena ni korektna rješenja.

Ovaj rad predstavlja pokušaj da se nađe izlaz iz paradoksalne situacije – BiH je odgovorna, ali nije nadležna, entiteti su nadležni, ali ne i za spise o kojima je odluku donio međunarodni CRPC, spisi se moraju riješiti u skladu sa domaćim propisima, ali te propise ne može donijeti država, može se voditi upravni spor, ali se ne zna karakter donesenog akta po prigovoru, ne može preispitivati prvostepena odluka, ali se može sudski preispitivati odluka donesena po prigovoru.



[1] Predmet br. CH/01- 8051 Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH.

[2] Izmjenama Zakona o upravnim sporovima izvršenim 2007. godine, omogućeno je pokretanje upravnog spora na konačna rješenja Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih osoba.

[3] Čak je i mijenjao Pravila Međunarodnog CRPC, što nije objavljeno u službenim glasilima.

[4]  Odluka AP 2264/07 u kojoj se Sud poziva na dosadašnju praksu izraženu u odlukama U-21/01, Sl. gl. BiH 25/01 i odluka broj AP 2633/05 od 12. aprila 2006.

[5] Zakon o upravnim sporovima je izmijenjen, ali ne i sporazum vlada entiteta i Vijeća ministara BiH.  Formalnopravno gledajući može se vidjeti da je jedna strana u sporazumu izmjenama Zakona o upravnim sporovima, jednostrano promijenila odredbe iz Sporazuma o nemogućnosti preispitivanja odluka Komisije uspostavljene Sporazumom.

[6] Pismo od 4. februara 2010. godine (izvor pismo nije objavljeno, nalazi se u dokumentaciji Vijeća ministara).

Komisija za raseljena lica i izbjeglice (CRPC)
http://crpc.blogger.ba
01/03/2012 18:24